’’Neka svi Jevreji i Jevrejke napuste naše
kraljevstvo i neka im se više nikada ne dozvoli povratak’’,Granadski edikt,
1492.
Najteže je izvesti putopis kroz nečju
kulturu, da narod/mentalitet postane glavna tema. U tom smislu su proza Oskara
Daviča Gospodar zaborava ili priče Sa Jalije Hajima Daviča, o dorćolskim Jevrejima, sigurno posebni uzorci tog negeografskog
putopisanja.
U Španiji je sve počelo. Ili u Sefaradu,
kako Jevreji zovu Španiju.
Književnost duguje faktografiji, a faktografija
književnosti, možda čak i više...Knjiga koja stoji na granici između ova dva
jeste Los Judios de Sefarad Franciska
Buena, pisana za špansko tržište pre svega. Ta knjiga je zbog specifično
intimnog stila nepodobna za širu publiku, ali za Špance vrlo korisna. Sadrži
jedno zanimljivo priznanje, to da svi
Španci imaju jevrejske krvi bar malo.
Ta knjiga se završava jednom, čak suštinski tačnom, rečenicom koja bi mogla da
bude kredo celokupne sefardike: ’’Te has metido en un tema apasionante, en el
que no acabaras nunca de aprender’’[1].
To je rekao Jevrejin iz istambulske enklave autoru knjige i on ga je citirao, a
autor je meni odao tajnu gde se nalazila jevrejska četvrt u Granadi. Nasmejao
se što sam odabrala hotel ’’Juan Miguel’’, misleći da znam šta je tu bilo
nekada. Međutim ne, odabrala sam hotel slučajno, preko e-bookinga, ali me je ta
činjenica da je tu počinjala četvrt obradovala.
Sa Katoličkim kraljevskim parom (Reyes
Catolicos, kako ih zovu Španci) postoji jedan paradoks. U svakom gradu postoji ulica
sa njihovim imenom, neizostavno jer su zaslužni za ekspediciju do Amerike, (zanimljivo,
novac za tu eskpediciju pozajmio je jedan Jevrejin) koja se pak potire sa
njihovom zaslugom što je napisan Granadski edikt 1492. godine. I pre Edikta,
vršena su nasilna pokrštavanja.
Antisemitizam počeo je još u vreme
vizigotske Španije, u 6. veku; u genijalnoj knjizi The Other Within – The Marranos navodi se da su u kraljevskim
dokumentima iz tog doba Jevreji oslovljavani kao kuga i lepra. Kao prvo veće nasilno pokrštavanje pominje se 613.
godina, po naredbi kralja Sisebuta. Sledi mavarska vladavina od 711. godine,
što je period u kome su Jevreji pronašli kakvu-takvu ’’obećanu zemlju’’,
posebno u doba kordovskog kalifata. Od najtragičnijih mogla bi se spomenuti 1066.
godina, kada se (opet u Granadi) dogodio prvi veći pokolj Jevreja. Bilo je
pobuna i kasnije, što je kulminiralo 1492. godine.
Postoji jedna legenda, koju istoričari ne
smatraju sasvim verodostojnom ali je zanimljiva - poslednji Jevreji koji su
napustili Španiju učinili su to na dan kada je srušen Jerusalimski hram. Ona
radikalna verzija legende kaže da su svi Jevreji napustili Španiju toga dana,
ali to ne može biti istina jer taj dan pada već 31. jula, a to je već bio kraj
roka koji su imali da napuste zemlju. Jitcak Baer kaže: ’’Tada su već bili u
brodovima i ko zna gde u dijaspori’’. Dakle, najtužniji verski dan u kalendaru.
Kabalisti su to tumačili na razne načine...A kabala? To je tek posebna priča.
Sveta knjiga kabale, El Zohar,
napisana je u Kastilji. Kabala je autentično učenje u kome nalazimo razne
odgovore. Edom, ili hrišćanski svet, postavljen je u kontekst jedne rečenice iz
Postanja, koja kaže: ’’Od svog mača ćeš živeti’’ (mač = pokrštavanje, jasno
je).
U
Granadi, andaluzijskom gradu u kome je potpisan Edikt o progonu 1492. godine,i koji se pominje čak kao Granada de los Judios, nema nijednog
pomena ni spomenika o Sefardima. Dakle, odsela sam u hotel ’’Juan Miguel’’, koji se nalazi na par minuta
od Kapele kraljeva (Capilla Real). Huan Migel, prestolonaslednik kralja
Fernanda i kraljice Isabel, prerano preminuo, sahranjen je tu sa svojim
roditeljima. Didak Pir, pesnik koji je živeo u Dubrovniku, ostavio je sjajnu
pesmu ’’O svojem izganstvu’’, o Progonu, a napisao ju je u Herceg-Novom! Kao i
mnogi religiozni Jevreji, on je tu smrt shvatio kao ’’stizanje kletve’’ naroda
koji je prognan.(’’I eto mrtav leži prestolonaslednk dedovskog prestola!’’). No,
iste 1492. godine otkrivena je treća jevrejska domovina – Amerika. Uprkos svoj
patnji, izgleda da je Singerov junak u pravu kada kaže: ’’Nema grešaka. Kako da
bude grešaka kada sve dolazi iz Božjeg izvora?’’ (možda bi se tu nadovezao i
Danijel Štajn, junak iz istoimenog romana Ljudmile Ulicke: ljudi bi da
iskoriste a ne da razumeju Boga).
U Granadi, divnom ali istorijski zlom gradu,
nema ni traga od Sefarda. Ni Malaga nema, iako je bila prvo odredište na koje
su Jevreji kročili kada su masovno dolazili u Španiju. Kordoba i Sevilja su već
drukčije, kao i Toledo – u kome se nalazi veliki Sefardski muzej i u kome kada
padne noć nije običan noćni pejsaž, već pomalo utvarski. Slično je sa Hironom i
Barselonom.
Hirona se nalazi na sat vremena od
letovališta Ljoreta del Mar. Znala sam da je taj deo Katalonije bio najgušće
naseljen Sefardima, i zato sam pomislila da bi moglo biti većih tragova nego u
Andaluziji. Kada se pređe most koji spaja stari i noviji deo Hirone, vrlo blizu
velike katedrale, nalazi se jevrejski kvart, ili juderia. Tabla na jednoj ulici označavala je da je tu živeo jedna
poznati kabalista. Tabla je, barem tog jutra, bila išarana crnim sprejom.
Jedino što bi ovaj slučaj spasilo od antisemitizma jeste hipoteza da su tablu
nažvrljali pijani omladinci koji nisu znali gde se tačno nalaze. Kao srž
jevrejskog kvarta uglavljen je muzej. Jedna palestinska zastava visila je sa
nečje terase, u dvorištu Muzeja; razlog – nepoznat. U unutarnjem dvorištu
visila je izraelska zastava, i tu očito neko stanuje. Na ulazu u Muzej pitali
su me iz koje zemlje dolazim. Odmah do ulaza, nalazi se mala i bogata radnja,
na španskom tienda, na ladinu botiga...Pravo mesto da se kupi jedna
elegantna mezuza za stan, stručne knjige, kopije raznih jevrejskih dokumenata
iz doba srednjovekovne Španije, čak i knjige verskih rasprava između Jevreja i
hrišćana, ali i nešto vrlo primamljivo: sefardski slatkiš. Po receptu iz
srednjeg veka, ovaj slatkiš se pravi u Haenu - od oblandi, smokve, badema i sirupa od
narandže. Prodavac je naglasio da je smokva to što je specifično sefardsko u
ovom slatkišu,ali i da je to samo pokušaj rekonstrukcije njihove poslastice. Ostatak
Muzeja je uz stepenice. Gore je bilo starih nadgrobnih ploča, mikvi (ritualnih
kada za kupanje), spiskova imena, natpis u kome se pominje Veliki progon.
Posebno me je privukla pažnju praznina na jednom komadu kamena. Iz te praznine
izvađena je mezuza, u brzini bežanja. Baš kao u sceni iz Šindlerove liste. Tačnije, ovakvi eksponati ostvaruju film iz glave
u film iz stvarnosti. Ovde, u Hironi, živeo je Isak el Sek (slep), jedna od
bitnjih učitelja kabale. Jevreji u Hironi imaju oko 500 godina tradicije, i po
mišljenju mnogih istoričara njihov kulturni doprinos je bio ogroman. Ono što se
u ovom muzeju izdvaja jesu nadgrobne ploče, iskopane krajem 19. veka sa
Monžuika (nekadašnjeg groblja, a sada je to turistička tačka kod Barselone). To
je najveća zbirka nadgrobnih ploča u Španiji. Datiraju od 12. do 14. veka.
Jevrejske biblioteke bile su uništene. Neki rukopisi su sačuvani, delimično,
jer su služili u kancelarijama kao papir koji se stavljao između knjiga u
policama ili za koričenje knjiga.
Barselona, metropola, ’’nervozni grad’’,
ima i sada četiri aktivne sinagoge, dve konzervativističke i dve reformističke.
Peta sinagoga je muzej. Do muzeja sam došla na simpatičan način. Idući ulicom i
tražeći neki putokaz, ’prepala’ me je devojka koja je nudila ceđene sokove –
’’Wanna taste?’’ Ispostavilo se da je devojka iz Izraela i objasnila mi je da
ako želim da se molim, mogu ići u neku od ’’pravih’’ sinagoga, i pokazala mi
jednu, koja je bila odmah iznad muzeja, gde ima i hasida. Tako sam bila upućena
na dobar put. Muzej se nalazi uz katoličku crkvu. U njemu je takođe radio momak
iz Izraela, koji je takođe dobro govorio španski. Muzej ima samo muški deo,
ženski molitveni deo nije mogao biti iskopan jer se na tom mestu danas nalazi
restoran. Na mestu gde je nekada bio ulaz u sinagogu, sada se nalaze radnje.
Sinagoga je mala, tamna, i mistična. Dva prozora gledaju ka Jerusalimu, po
običaju. Vodič kroz muzej je devojka koja je rođena tamo i koja obožava
turiste. Sada u Barseloni ima oko hiljadu Jevreja. Svo posuđe koje vidimo
izloženo donacija je američkih porodica. Nekada je to bila jedna od najvećih
sefardskih zajednica; nestala je do temelja. U uglu se nalazi nekoliko svitaka,
ali se ne koriste za službu. Objasnila mi je da je to zato što nisu odobreni od
strane rabina. Ova sinagoga služila je nekada i kao magacin, a pronađen je i
bunar sa bojom za farbanje tkanina. Na kraju prezentacije, pozvala nas je da
ostanemo što duže unutra, da je to mesto gde smo uvek dobrodošli i gde možemo
uživati u tišini. Prilog za sinagogu, u vidu ulaznice, iznosi samo 2 evra.
Dobija se i karta na kojoj piše bono de
donacion. U sklopu je i mala prodavnica suvenira. Dohvatila sam jedan
svitak da kupim, ali mi je momak koji je tu radio, Izraelac sa prilično dobrim španskim izgovorom, objasnio da ako sam religiozna to ne
kupujem, jer je ogoljeno - nije u mezuzi i samim tim nije košer. Tako se moja
kupovina svela na samo jedan privezak za ključeve, u obliku Davidove zvezde. Iz
sinagoge se izlazi kroz uzana i niska vrata, a razlog što je tako mala je vrlo
jednostavan: sinagoge su morale biti manje od najmanje katoličke crkve. Pošto
se jevrejska zajednica graničila sa katoličkim posedima, očito je to bilo
praktičnije za agente koji su nadgledali ko krišom slavi Šabat...Film Gojine utvare Miloša Formana odlično približava
temu (izvitoperene) svesti inkvizicije. Zahvaljujući tome, reč konvertovanje
omražena je i zamenjuje se hebrejskom rečju gijur. Nema voljnog konvertovanja, ili
su pak vrlo retka, ali zato ima voljnog gijura. Ima mnogo teorija o jevrejskoj
duši. Jedna od njih je i Majmonidova: ’’Duše koje teže judaizamu bile su na
Sinaju zajedno sa svim drugim jevrejskim dušama, i zato se vraćaju svojoj
prirodnoj religiji’’. Naravno, ovo jeste mistika. I noćenje na Sinaju je
mistika, tek to jeste. Prostor na relaciji pesak – nebo, šta dalje reći. U
svašta se poveruje kada se posete neka mesta. Javljaju se sindromi –
jerusalimski, sinajski, andaluzijski...Sve je stvar na čiju frekvenciju ste
prikačeni. Ako vas u Španiji zanima šoping, naći ćete brilijane brendove, ako
vas zanima odmor, ima prelepih plaža, a ako ste kao ja došli i zbog putopisa i
donkihotovske potrebe za traženjem, to je pravo mesto. Posle Izraela.
Šalom aleihem svima koji posete Šefarad, y
buena suerte!
Нема коментара:
Постави коментар